DruštvoNaše priče

Veran čitalac Teofilu Pančiću, umesto nekrologa

Sinoć je umro Teofil Pančić.

U mnogim nekrolozima i opraštanjima navodi se kako je Teofil prvestveno bio novinar, mada je on za sebe voleo da kaže da je novinski pisac, odnosno pisac za novine. Pored toga, bio je književni i pozorišni kritičar (Kolega iz ’’Vremena’’ Ivan Milenković rekao je da su neke od Teofiovih pozorišnih kritika bile antologijske).

Pančićevski rečeno, Teofil je u kulturi Srbije i ’’našeg svračjeg zakutka’’ bio nešto poput super-heroja koji pod okriljem mraka čini sve da popravi ono što su preko dana čimbenici ’’nacionalne kulture’’ uspeli da pokvare. Govoreći kako on zapravo ništa u životu ne radi, pošto radi ono što voli (čita i piše), Teofil se svrstao u one srećnike koji je uspeo da svoje intimne sklonosti nadogradi u životni poziv. U sedmici koja je prethodila njegovoj smrti, izašla je poslednja njegova kolumna u serijalu ’’Nuspojave’’ za njegov matični list ’’Vreme’’, kao i poslednja kolumna u serijalu ’’Bez presedanja’’ za beogradski ’’Danas’’.

Upoznali smo se na stranicama ’’Vremena’’, fotografija čoveka rezigniranog pogleda bila je u gornjem levom ćošku tih stranica, a iz gusto zbijenih redova kolumne iskakala je pametna dekonstrukcija nuspojava, katkad oštra i kritična, katkad pohvalna, ali nikad u službi kritike radi kuđenja, niti pohvale radi ulizivanja. Rekao bih da je Teofil svoje čitaoce pozivao na dve stvari: prvo, na kritičko poimanje, razmišljanje i defragmentisanje onog što vide, u skladu sa svojim mogućnostima. A drugo, na stalno osnaživanje i širenje sopstvenih mogućnosti.

A kako se to postiže? Jedan od Teofilovih odgovora mogao je biti – čitanjem! Prema svedočenju Ivana Milenkovića, Teofil je čitao između 15-30 knjiga samo na odmoru, a one koje bi u redovnom stanju čitao teško je izbrojati.

Ovom čitaocu Teofil je bio važan i kao autentičan hroničar zlatnih osamdesetih, onih devedesetih i svega što je došlo posle. Njegove hronike svih tih epoha oštro su suprotstavljene sa zvaničnim zapisima svih država koje su nastale iz SFRJ, kao i u onim kripto-zvaničnim. U sudaru sa ljudima koje je svodio na njihovu pravu meru, Teofil je optužen za sve i svašta, upućen čitalac dovoljno zna o tome. Međutim, ovde bih izdvojio najapsurdniji promašaj od svih otrovnih strelica ka njemu upućenih: jedan nacionalni radnik optužio ga je za Teofilizaciju, odnosno za to da vedri i oblači sprskom kulturom, da je nekakav arbiter elegantie. ’’Kamo sreće’’, pomislili smo.

U Teofilovim tekstovima o mladosti u Zagrebu, načinu na koji je relociran iz svog tamošnjeg stana (’’Dom, sve dalji’’, Peščanik 3. marta 2010.), o koncertima Azre, prikazivanju Kiklopa sa Radetom Šerbedžijom, i mnogo toga još, čitalac kao da i sam maršira za dugokosim kolporterom kroz glavni grad Socijalističke Republike Hrvatske; u tekstovima o devedestima, uličnim marševima i posledicama rata na jednu zemlju istrgnutu iz svetskog konteksta, i sam iščekuje bolje vreme (pošto je ’’Vreme’’ sasvim u redu). Na jednoj od tih šetnji, čitalac je svedok scene kada jedan stariji sugrađanin prilazi kolumnisti i pita ga: ’’Izvinite… Da li ste vi onaj… Timofejev?’’, na šta se kolumnista smeje i kaže: ’’Jeste, prijatelju, ja sam Timofejev’’.

Za dvadesetu godišnjicu ’’Nuspojava’’, Teofil će napisati ovo: ’’Ova kolumna, isprva začeta kao serijal „fenomenoloških“ tekstova na stranicama kulturne rubrike – u čemu nemale zasluge pripadaju njenom tadašnjem uredniku Slobodanu Kostiću – dobijala je svoj oblik, „formatirala“ se, u dekadentnoj (i naročito opasnoj) fazi Miloševićevog režima, etablirala se u godinama postmiloševićevskog poleta, očvrsnula je i dobila dodatnu oštricu u konfuznim godinama „koštuničarenja“, sazrela za dodatne nijanse tokom tadićevskog „hruščovizma“ i neželjeno se – ali i neizbežno – „radikalizovala“ u Vučićevoj žalosnoj i grotesknoj dekadi’’.

U istoj kolumni zabeležiće svoj politički kredo, priznajući da bi voleo da od kolumniste ’’Njujork tajmsa’’ Pola Krugmena ’’mazne’’ frazu ’’S(a)vest jednog liberala’’ za podnaslov svojih Nuspojava. Čitanjem njegovih tesktova, čitalac može biti siguran da se susreće s pravim liberalom, koji je do te samodefinicije došao famoznim radom na sebi (nikako na način na koji to propovedaju savremeni japiji iz IT sektora), živeći, čitajući i pišući. Da ne ulazimo sada u dnevnopolitičke močvare ili teoretisanje, liberalizam Teofila Pančića bio je dragocen koliko i za istomišljenike koliko i za one koji su se u manjoj ili većoj meri protivili nejgovim stavovima. Kao što je i sam rekao povodom smrti Srđe Popovića, ’’sa njim je bilo lepše biti neistomišljenik nego sa mnogima istomišljenik’’. Samo što neistomišljenici nisu znali da cene. Umesto toga, dobio je metalnom štanglom po glavi.

Čitaoci u Srbiji ostali su siromašniji za jedinstvenog  starijeg brata po oružju. Iza njega ostalo je na hiljade tekstova, deseci knjiga i pripovedaka, kao i nekolicina pesama. Čitaćemo se još dugo, uz zahvalnost i lepe uspomene.

Autor: Ivan Radisavljević

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *